уторак, 25. јануар 2011.

Smrt i nasledje

Po povratku sa hodočašća u Jerusalim, prolazio je kroz Bugarsku. Tu je preminuo 14. januara 1236. i bio sahranjen u tadašnjoj bugarskoj prestonici Trnovu. Njegov sinovac, srpski kralj Vladislav, inače zet bugarskog cara Asena, posle godinu dana je preneo njegove mošti iz Trnova u manastir Mileševu. Stefan Vukčić Kosača se 1448, po osvajanju manastira Mileševa, proglasio „hercegom od Svetog Save“, a oblast kojom je upravljao kasnije je dobila ime Hercegovina.

Mošti Svetog Save su bile u Mileševi, sve dok ih Sinan-paša nije odatle oteo, odneo u Beograd i spalio ih na brdu Vračar 27. aprila 1594. Posle oslobođenja od Turaka na Vračaru je podignut hram posvećen Svetom Savi, u znak sećanja i zahvalnosti za sve ono što je Sveti Sava uradio za svoj narod i Crkvu. Mesto spaljivanja, međutim, verovatno nije bilo na današnjem Vračaru, koji je tada bio daleko izvan zidina grada, već na brdu „Čupina umka“ na mestu između današnje crkve Svetog Marka i sportskog kompleksa, a koje se tada zvalo Vračar.[14] Po narodnom predanju, pre spaljivanja mošti, spašena je ruka Svetog Save i danas se nalazi u manastiru Svete Trojice kod Pljevalja.[15]

Srpska pravoslavna crkva praznuje Savu kao svetitelja 27. januara po gregorijanskom, odnosno 14. januara po julijanskom kalendaru. Praznik Svetog Save, Savindan, obeležava se kao školska slava u svim školama u Srbiji. Takođe se obeležava i spaljivanje moštiju Svetog Save.


Srpska crkva

U to vreme srpska crkva nije bila samostalna, već je bila podređena ohridskoj arhiepiskopiji i imala je samo tri episkopije (Ras, Lipljan i Prizren) u kojima su vladike bili Grci. Sava odlazi u Nikeju (jer su Carigrad tada držali Latini) kod vaseljenskog patrijarha Manojla Sarantena i vizantijskog cara Teodora Laskarisa, tražeći autokefalnost srpske crkve. Šestog decembra 1219. godine raška episkopija postaje arhiepiskopija, a Sava prvi srpski arhiepiskop.

Sava potom u Solunu, u manastiru Filokal, završava sastavljanje Nomokanona, zbornik crkvenih i građanskih propisa, i objavljuje ga kao Zakonopravilo [3]. Po povrtaku u Rašku osniva osam novih episkopija (zetsku, hvostansku, humsku, topličku, budimljansku, dabarsku, moravičku), među kojima i žičku, koja postaje sedište nove srpske arhiepiskopije. Svi novopostavljeni episkopi dobijaju po jedan prepis Zakonopravila. Novoizgrađeni manastiri su bogato darovani imanjima, njivama, šumama, vinogradima, pašnjacima i voćnjacima.[4]




Mladost

Rastko Nemanjić je rođen u deževačkom kraju na planini Goliji 1174. godine. Kada je imao 15 godina, njegov otac, veliki župan Stefan Nemanja, dodelio mu je Zahumlje na upravu.

Na tom položaju je ostao manje od dve godine (1190/91) dok nije pobegao sa očevog dvora i otišao na Svetu goru, zamonašio se i uzeo monaško ime Sava. Za njim je bila odaslata vojnička potera da ga vrati kući. Međutim, kad su ga vojnici našli, on je već bio zamonašen, ili u ruskom manastiru Sv. Pantelejmona ili u Vatopedu. Narednih sedam godina je ostao u Vatopedu (osnovanom 985. godine), gde mu se pridružio njegov otac Stefan Nemanja, pošto se odrekao prestola i zamonašio 1196. godine i proveo više od godinu dana u Studenici kao monah Simeon.

Sava je sa ocem obilazio Svetu goru u potrazi za mestom gde će osnovati srpski manastir. Kada su pronašli jedan polurazrušen manastir Helandarion, odlučili su da tu bude mesto na kome će podići manastir. Sava je 1197. godine krenuo u Carigrad da traži dozvolu od cara Aleksija III Anđela da to učine. On se vratio sa dozvolom 1198. godine i učestvovao je u sastavljanju osnivačke povelje Hilandara koju je izdao njegov otac. Domentijan kaže da je Sava, boraveći u Carigradu, bio zapravo u manastiru Bogorodice Evergetide, odakle je 1199. uzeo jedan primerak manastirskog tipika i dao da se prevede na staroslovenski, koji je kasnije u malo izmenjenom obliku postao tipik Hilandara, a još kasnije i Studenice.

Između 1200. i 1204. godine, Sava je u Solunu bio rukopoložen za arhimandrita. Posle pada Carigrada 1204. godine, Sveta gora je potpala pod vlast Bonifacija, markiza od Monferata i solunskog kralja, koji je počeo da nameće svoju vlast svetogorskim manastirima uz podršku krstaša. U tu svrhu je sagradio zamak, odakle su manastiri pljačkani i gde su vođeni monasi na mučenje.

Sava kaže da su ga braća Stefan i Vukan, posle višegodišnjeg međusobnog sukoba, zamolili da prenese očeve mošti u Srbiju. Sava je, verovatno, u zimu 1206/07. godine krenuo nazad u Srbiju. Početkom 1207. Simeon je sahranjen u Studenici, a Sava je postavljen za igumana Studenice, gde je zaveo pomenuti Hilandarski tipik sa manjim izmenama.


Evo po nesto o Svetom Savi!

Sveti Sava (po rođenju Rastko Nemanjić; rođen oko 1174.[1] u deževačkom kraju na planini Goliji, preminuo je 14. januara (po julijanskom kalendaru) 1236. u Trnovu u Bugarskoj, Pri povratku sa hodočašća u Jerusalimu). Bio je najmlađi sin velikog župana Stefana Nemanje i prvi srpski arhiepiskop. Bio je brat kraljeva Vukana i Stefana Prvovenčanog. Izborio se za samostalnost raške arhiepiskopije od Vizantije 1219. godine i postavio temelje današnje Srpske pravoslavne crkve.

Rastko Nemanjić je u mladosti od oca dobio Zahumlje na upravu. Međutim, Rastko je pobegao na Svetu goru i zamonašio se u ruskom manastiru Svetog Pantelejmona. Kasnije je sa svojim ocem, koji se u međuvremenu zamonašio i dobio ime Simeon, podigao manastir Hilandar, prvi i jedini srpski manastir na Svetoj gori.

U Srbiji je ubrzo došlo do borbe za vlast između Savine braće. Zbog toga se Sava vratio u Srbiju, kako bi zaustavio rat. Istovremeno se bavio prosvetiteljskim radom, nastojeći približiti svojim sunarodnicima osnove verske i svetovne pouke, da bi se 1217. vratio na Svetu goru. Godine 1219. Sava je od vaseljenskog patrijarha u Nikeji izborio autokefalnost srpske crkve, a patrijarh ga je imenovao za prvog srpskog arhiepiskopa. Ostao je arhiepiskop sve do 1233, da bi ga potom zamenio njegov učenik Arsenije. Više puta je putovao u Palestinu. Na povratku sa jednog od hodočašća iz Svete zemlje 1236. smrt ga je zatekla u tadašnjoj bugarskoj prestonici Velikom Trnovu. Njegove mošti je u manastir Mileševu preneo njegov nećak, kralj Vladislav.

Njegova najznačajnija pisana dela su „Žitije, spomen na pokojnog oca Stefana Nemanju (Simeona)“, „Karejski tipik“, „Hilandarski tipik“ i „Studenički tipik“, kao i „Zakonopravilo“.

Savin kult u narodu bio je jak. Posle jednog ustanka Srba protiv Osmanskog carstva, turski zapovednik Sinan-paša je 1594. spalio Savine mošti na Vračaru. Na mestu za koje se veruje da se to odigralo podignut je Hram Svetog Save. U Srbiji se dan njegove smrti po gregorijanskom kalendaru (27. januar) proslavlja kao Dan prosvete.