уторак, 25. јануар 2011.

Smrt i nasledje

Po povratku sa hodočašća u Jerusalim, prolazio je kroz Bugarsku. Tu je preminuo 14. januara 1236. i bio sahranjen u tadašnjoj bugarskoj prestonici Trnovu. Njegov sinovac, srpski kralj Vladislav, inače zet bugarskog cara Asena, posle godinu dana je preneo njegove mošti iz Trnova u manastir Mileševu. Stefan Vukčić Kosača se 1448, po osvajanju manastira Mileševa, proglasio „hercegom od Svetog Save“, a oblast kojom je upravljao kasnije je dobila ime Hercegovina.

Mošti Svetog Save su bile u Mileševi, sve dok ih Sinan-paša nije odatle oteo, odneo u Beograd i spalio ih na brdu Vračar 27. aprila 1594. Posle oslobođenja od Turaka na Vračaru je podignut hram posvećen Svetom Savi, u znak sećanja i zahvalnosti za sve ono što je Sveti Sava uradio za svoj narod i Crkvu. Mesto spaljivanja, međutim, verovatno nije bilo na današnjem Vračaru, koji je tada bio daleko izvan zidina grada, već na brdu „Čupina umka“ na mestu između današnje crkve Svetog Marka i sportskog kompleksa, a koje se tada zvalo Vračar.[14] Po narodnom predanju, pre spaljivanja mošti, spašena je ruka Svetog Save i danas se nalazi u manastiru Svete Trojice kod Pljevalja.[15]

Srpska pravoslavna crkva praznuje Savu kao svetitelja 27. januara po gregorijanskom, odnosno 14. januara po julijanskom kalendaru. Praznik Svetog Save, Savindan, obeležava se kao školska slava u svim školama u Srbiji. Takođe se obeležava i spaljivanje moštiju Svetog Save.


Нема коментара:

Постави коментар